Ferhat Eren: Nismo prijatelji, mi smo braća!

VIJESTI

2012-04-11 00:00:00

Ferhat Eren: Nismo prijatelji, mi smo braća!

Kolumna pod naslovom "Ja nisam bio u Srbiji" je tekst u kojeg sam uložio najviše truda, i kojeg mi je bilo najteže napisati otkako sam počeo pisati kolumne za Gazetesiz. Mislim da će ova kolumna nadmašiti i taj tekst. Tek danas sam bio u stanju da mogu započeti pisati kolumnu, koju bih, u normalnim okolnostima, trebao napisati u nedjelju ili, u najgorem slučaju, u ponedjeljak. Bilo je i ljudi koji su, s pravom, smatrali da je preuveličano sve ono što smo mi prepričavali kada smo se vratili iz Novog Pazara. Rekli smo im dvije stvari: Da biste to mogli shvatiti, trebate otići tamo ili sačekati da oni dođu ovamo. Međutim, od jučer sam dobio veliki broj poruka, mailova sljedećeg sadržaja: "Potpuno ste bili u pravu. Čak nam niste ispričali sve."

Kao što sam i rekao, u kolumni o Novom Pazaru preskočio sam mnogo detalja da ne bih bio dosadan. Dobio sam mnogo kritika sljedećeg sadržaja: "Da si napisao sve do najsitnijih detalja, mi bismo to opet pročitali." Ovoga puta ću, koliko je to moguće, napisati sve do najsitnijih detalja.

Sada svi znaju priču o tome kako je i kada je započelo ovo bratstvo. Ako i ima onih koji to ne znaju, bez problema mogu naći tekstove koji govore o tome. Nema nikakvog smisla da sada ulazimo u te detalje. Da je sve bilo kako treba, naša braća bi prisustvovala utakmici protiv Ankaragučua. Zbog kazne koju smo dobili, organizacija je prolongirana za utakmicu protiv Antalije. Danima smo radili da bismo organizovali ovaj susret. Razmišljali smo o tome kako bismo ih mogli najbolje ugostiti, šta bismo im mogli prirediti... Uprkos tome što se, kada se pogleda sa strane, čini da je veoma lako ugostiti nekoga u Istanbulu jer je to veliki grad i pruža mnogo mogućnosti, naš posao nije bio nimalo lagan. Bilo je veoma teško ugostiti, bez problema, toliki broj ljudi i omogućiti im da budu sretni.

Naše pripreme su završene u petak navečer na stadionu. Ponovo su se sastale dvije podgrupe ( CK & 1907 GENCLIK ) , koje su pripremile koreografiju. Sada smo to pripremili za našu braću iz Novog Pazara. Velika zasluga za koreografiju i veliki broj parola pripada podgrupi CK, i hvala im na tome.

Kartoni su poredani i koreografija je pripremljena. Većina mojih prijatelja je , kao i ja, umirala od gladi. Osvježenje i prvu pomoć smo uzeli u radnji "Durumcu Emmi". Nismo se previše zadržavali tu jer smo za tri, četiri sata trebali krenuti na put za Edirne. Kući sam stigao oko 1:30, a na put smo trebali krenuti u 4 sata. Bio sam u dilemi da li da ikako spavam, i donio sam odluku da ne spavam. Spremio sam stvari i odjeću koju ću obući, i odluku sam promijenio u 3:30. Navio sam sat i odlučio sam samo malo otkunjati.

Toliko sam bio umoran da sam za pola sata utonuo u doboki san. Ni alarm, ni zvono telefona, ništa nisam čuo. Prijatelji su me zvali telefonom u 4:05, ali me nisu mogli dobiti. Na kraju su nazvali na kućni broj. Majka me probudila i za osam minuta sam se istuširao i istrčao sam iz kuće. Sa ostalim prijateljima smo se sastali na naplatnoj rampi Mahmutbej, odakle smo nastavili putovanje. Automobilom je stigao i moj dragi brat, Elvir Rizvanović, koji je dao veliki doprinos uspostavljanju ovog prijateljstva. Sa njim su bili Ersan Čeli, lider navijačke skupine Torcida, i Enes Đulović. Oni su prije nas stigli u Kapikule. Skupa smo popili čaj u blizini Kapikulea. Nakon toga smo se uputili prema graničnom prijelazu. Tamo su se nalazila i naša braća koja su došla iz Edirnea i Kirklarelija. Parole, dimne bombe, sve je spremno. Naš doček je započeo. Telefonom smo stalno zvali braću koja su putovala autobusom. Euforija je dosegla vrhunac. U 9:15, autobus se pojavio na graničnom prijelazu. Autobus je bio vlasništvo firme "Ozlem" što u prijevodu znači čežnja, nostalgija. Taj naziv je odlično opisivao naše osjećaje. Naša braća koju očekujemo sa čežnjom, dolaze autobusom "Ozlem" ( čežnja ). Oni su bili nestrpljiviji od nas. Ne čekajući da autobus stigne do nas, izašli su iz autobusa i počeli su trčati prema nama. Uzbuđenje i radost bili su na vrhuncu, osjećaji neopisivi, sa suzama u očima oni su išli prema nama , a mi prema njima.

Baklje su zapaljene na obje strane. U ambijentu, za kojeg bi neko ko ne zna o čemu se radi, mogao pomisliti da će se fizički obračunati dvije navijačke skupine, mi smo hitali u zagrljaj našoj braći, koja žive daleko od nas. Taj obostrani hod trajao je tridesetak sekundi, ali bi se mogao napisati roman o njemu. I konačno zagrljaj...

Za nas koji smo išli u Novi Pazar, to je bila radost ponovnog susreta sa braćom, koju nismo vidjeli mjesec dana, a za one koji nisu išli u Novi Pazar, to je bio topli bratski zagrljaj, kao da se godinama poznaju sa tim ljudima, koje prvi puta vide u životu. To je bratstvo i ništa drugo.

Nakon pozdravljanja, koje je trajalo petnaestak minuta, smjestili smo se u autobuse i otišli smo u Edirne. Tamo smo doručkovali sa gospodinom Ersojem i ostalim članovima navijačke skupine GFB Edirne. Braću je počastvovala himna Novog Pazara, koja je svirala u restoranu gdje smo doručkovali, i svi su je pjevali kao jedan. Nismo se dugo zadržali na doručku jer su nas čekali na Silivriju i u Saudijeu. Nakon doručka, smjestio sam se u autobus sa braćom. Autobus je bio poput onih autobusa u kojima mi putujemo na gostovanja. Osjećala se čežnja i srdačnost. Ekstremi su bili u prvom dijelu autobusa, a Torcida na zadnjem dijelu. Bilo je pravo zadovoljstvo vidjeti prijateljstvo koje vlada među njima, njihove šale i zajedničko skandiranje. Čak su se dugo vremena šalili i zabavljali na račun čovjeka kojega su zaboravili na pauzi, koju su napravili za vrijeme putovanja.

Kada smo stigli u Silivri, čekala nas je kolona od stotinjak vozila. Kada smo saznali da nas u Silivriju čeka i Sefa Reis, naravno da je uzbuđenje kod braće Novopazaraca bilo još veće. Doista je bilo pravo zadovoljstvo vidjeti njihovu radost zbog susreta i zagrljaja sa Sefa Reisom.

Odatle smo se, u koloni, uputili prema Saudijeu. Budući da smo kasnili, saobraćaj nam je još više kvario planove. Subota je, vrijeme je lijepo, i naravno da je u Istanbulu saobraćaj zakrčen. Bili smo na stalnoj telefonskoj vezi sa ljudima koji su nas čekali u Saudijeu. Kolone ljudi su se slivale u Saudije. Po sunčanom vremenu, okupilo se više stotina ljudi, koji su sa uzbuđenjem čekali svoju braću. Prošli smo Atašehir i Ataturkov trg, i kada smo bili veoma blizu Saudije, naš autobus je ostao zaglavljen u saobraćaju. Zbog pogrešno parkiranih automobila, naš autobus je ostao zaglavljen u saobraćaju. Za pet minuta bismo mogli stići u Saudije. Braća Novopazarci su pokušali da prenesu automobile, koji su bili pogrešno parkirani. Na kraju smo se svi smjestili u minibus i stigli smo u Saudije. U Saudijeu nas je dočekao nevjerovatan ambijent. Fascinantan doček. Vatromet, baklje, dimne bombe... Braća su bila potpuno zbunjena. Neki su plakali od sreće, a neki su samo zbunjeno gledali oko sebe.

Budući da smo mnogo kasnili, odmah smo se smjestili u sobe. Naš plan je bio da autobusom idemo Bagdatskim trgom. Međutim, budući da smo iz hotela izašli u 17:30, ukrcali smo se u voz na željezničkoj stanici u Saudijeu, razmišljajući da je voz najidealnije rješenje u tom haosu od saobraćaja. Opet je bilo pravo zadovoljstvo vidjeti izraze lica kada smo se spustili do Kiziltopraka, odakle se izdaleka vidio stadion.

Ovacijama smo dočekani na stadionu. Braću smo odveli na Blok 1 da bi mogli vidjeti koreografiju, koju smo pripremili za njih. Kada su vidjeli koreografiju, gotovo svi su zaplakali. Posmatrati ih u tom trenutku, vidjeti njihove reakcije, njihovo oduševljenje, vidjeti suze koje teku niz njihove obraze, sve su to trenuci koje ću pamtiti do kraja života. Posljednjeg dana, u nedjelju, sa braćom smo plovili Bosforom. Bili su oduševljeni u punom smislu te riječi. Mnogo su im se svidjeli Bosforski most, Djevičanska kula, vile... Njihove reakcije dok smo prolazili pored Bešiktaša i Galate, natjerale su nas da kažemo da ne možemo pretpostaviti šta bi se desilo da ovi ljudi dolaze na svaku utakmicu. U povratku, na plaži Moda, pripremili smo specijalno iznenađenje za njih- slajt na bijelom platnu. Bio je prekrasan ambijent uz zapaljene baklje.

Vratili smo se u hotel, ručali smo, sati su prolazili, a mi smo željeli da se vrijeme zaustavi. Kako se bližilo vrijeme rastanka, mi smo bili sve tužniji. Mogu slobodno reći da je to bio najteži rastanak u mom životu. U sobi sam se pozdravio sa Edinom Pulićem, Emirom Rapovcem, Bekirom Šebecevcem. Nakon što smo se izgrlili, spuštamo se na racepciju. Ispred hotela je bilo petnaestak ljudi. Svi se redom grlimo i opraštamo. Ne želim da dođe red na mene. Povlačim se korak unazad. Nažalost, ne može se izbjeći. Kucnuo je čas, vrijeme je za rastanak. Svi me grle govoreći mi "Allahimanet" i "Očekujemo vas u Novom Pazaru". Ispred mene se pojavi krupni čovjek. Njegove plave oči svijetle. Ovoga puta svijetle jer su pune suza. Došli smo jedan naspram drugog. Gledamo se oči u oču. Idem prema njemu, a noge me, ustvari, vuku unazad. Ovoga puta se nisam mogao suzdržati, i nisam mogao spriječiti suze, koje sam jedva suzdržao kada su nas oni ispraćali iz Novog Pazara, i kada me on zagrlio tako čvrsto da sam mislio da će mi kosti polomiti. Plačem nakon mnogo godina. Plačem na ramenu čovjeka kojega vidim drugi puta u životu, a osjećam se kao da smo godinama zajedno. On mi govori " I love you brother, i will always...”, a ja mu na uho kažem "I ja Tebe volim, brate Ersane!"

Nastavak, 2.dio...

Preveo: Mirza Basic